Danima sam se vraćala na isto mjesto: gledati s mosta mutnu i gustu vodurinu i pratiti fizionomiju valova usred navale vjetra. Most je bio jako star, sav u hrđi, smeđ. Godinama zatvoren za automobile, za ljude. Pisalo se dosta po novinama kako ga treba ukloniti jer nagrđuje okoliš i neprestano podsjeća kako lijepe stvari mogu postati tako ružne. A kad se to dogodi treba ih pokopati, sakriti od očiju. Uzvodno se sagradila njegova moderna, nova varijanta glamuroznog izgleda i divovskih proporcija. S njega niste mogli vidjeti ovaj stari most, dobili biste tek nejasno zamućenje horizonta. Bila bi to magla ili nakupina smoga u daljini.
Na toj mrtvoj olupini teškog metala stajalo je mršavo i umorno tijelo, nagnuto daleko preko ograde ali još uvijek nekako neodlučno da li da se baci ili ne.
Razmišljala sam kako je taj stari most moj nadgrobni spomenik. Most kojeg nitko nije volio i koji je svima samo smetao bit će veličanstven spomenik za neku za koji svi misle da ne zaslužuje ništa jer je tako čudna... nikad s nikim na istoj valnoj duljini - kako kažu.
Šum valova me ponekad oraspoložio. Pjevušila bih i plesala, skakala i trčala. Ponekad me hipnotizirao. Pogledom bih tada tražila dno. Ali to dno je bilo nemoguće vidjeti. A zanimalo me koliko je duboka rijeka, imali li još kakvih ribica dolje, osim bezglavih mikroorganizama. Hoću li im ja biti gozba? Nahranit će se ljudskom toplinom oko koje sam se ja dosad uvijek previše trudila a ona me redovito nekako zaobilazila.