Razlomljeno staklo. Sitno i oštro. Imala sam osjećaj da ga gutam gledajući njegova prsa, ljubeći mu ramena.
Kao kad probaš novi sladoled a okus te razočara. Tako su mi sada komadići stakla frcali iz usne šupljine kao gorak pratitelj slatkog okusa njegove kože.
Zrakom je zvonilo kao poslije zdravice na velikom vjenčanju kada svi lupkaju čašom o čašu. Zemlja na kojoj smo stajali škripala je disonantno poput hoda šepavca po šljunkovitom putu. Sve oko nje je bljeskalo odražavajući okolni svijet, stvari i nas, potpuno izobličeno, u nepravilnim kutovima. Sve se lomilo krajnje kaotično u kockicama stakla.
Bili smo izgubljeni u Picassovom krajoliku grubih linija koje su prolazile brzo i sjekle moje srce. Iz uzvišenog osjećaja ljubavi pala sam u primitivizam nagona. Željela sam ga brzo i strasno. Čisto i površno bez traženja dubljih razloga.
Pobjegli smo s tuluma gurajući si jezik u zube. Usta na ustima su opasna. Mogu zavarati da tu nečega ima među nama. Odmaknuli smo se od klupe za igrače i bacili se na travu nogometnog igrališta. Ispravak: bacila sam ga na travu, poklopila njegovom težinom staklene kapljice večernje rose. S mjesta na koje smo pali vidjela se potpuna ispunjenost prostora ispod klupe. Ostaci užina i nedovršeni obroci gradskih nogometaša. Sjaj masnog bijelog papira s mirisom češnjaka i pečenog mljevenog mesa, zgužvani tetrapaci čokoladnog mlijeka za koje se doimalo da i dalje kaplje kroz slamčice i natapa zaostalu bijelu maramicu u plastičnom paketiću. Sjetila sam se da su danas ovdje imali derbi.
Trenutak je za mene pao mrtav. Zanos koji me vodio bio je uništen. Vidjela sam kako se događa isto i u njegovim očima. Strast se lomi i stvarnost probija pred nas. Niti on više ne guta slinu već oštre komadiće razbijenog neba.
Legla sam pored njega upirući se laktom o zemlju.
To staklo probilo nam je kožu na mjestima koja smo razgolitili jedno drugome.
U čemu si mi bio privlačan?
U čemu si mi bila privlačna?

Mislili smo isto i to smo jasno vidjeli u staklenom zraku ispred sebe. Bila je to tužna spoznaja da smo si međusobno neprobavljivi. Ocrtavala se u kombinacijama razlomljenih zraka svjetlosti s rasvjetnog stupa. Svjetlo je padalo po linijama zgužvanog novinskog papira. Mogli smo na njemu i čitati što će se dalje dogoditi. Jasno smo mogli vidjeti jedno drugo a opet, nikako se nismo htjeli pogledati izravno. Obuzelo nas je gnušanje da samo mogli voditi ljubav s osobom do koje nam nije stalo, o kojoj ne znamo ništa i za koju ništa ne osjećamo. Ponijela nas je misao da se oštro razbijeno staklo može složiti u prekrasnu kristalnu vazu. Ali grebli smo po smeću, jer je u naše omiljene sendviče netko već prije zagrizao.