Prije točno dvije godine dogodila mi se nesreća. 180km/h kroz tunel - s jednog kraja na... na drugi nisam stigla. Teška prometna. Ni ja ni suvozač nismo preživjeli. Moj nadraži muškarac! Nikad ne bih rekla da ću se ja ikad naći na istoj valnoj dužini s nekim ljudskog roda. A vidiš, s ovim sam se odvezla i u smrt... Tijela su nam bila smrskana a želatinozna masa krvi i vitalnih organa u neobičnoj mješavini. Time je bilo sve gotovo.
Dakle, nakon dvije godine, u predvečerje kao i onoga dana, ulazim u tunel. Bosa, suhih nogu (i rebrica isto tako suha), gotovo bez mišića - same kosti! Prepoznajem: to je taj kolnik! Sparina i ljetna vlaga omamljuju. Prvi nagonski potez bio je jak ugriz u nadlakticu. Osjećala sam žeđ i trebala mi je krv. Drugi potez: čupanje noktiju - sisanje. Pogled naprijed: zid. Zid, zid, beton. Ima li ovdje izlaza? Oko mene izbijaju mirisi automobilskih guma, plinova i smrad raspadnutih tijela. Stotine ih je ovdje završilo u želatini... Osjećam kako se cesta širi a bijela crta sve više bježi od mene; zidovi rastu. Krv! Krv probija kroz sitne pukotine, pada mi na ramena. Ta krv je njihova, možda čak i tvoja. I da, ja je sada kradem. Ona puni sve moje organe.
Zovem njega. On bi trebao biti ovdje. Bio je onda sa mnom, zašto ga sada nema?! Postaje mi mučno od ove krvi. Više to nije bila ona prava - zgrušavala se. I ne u kapljicama - u čitavim komadima. Zemlja se rascvjetavala i uvlačila je u sebe. Lišće. Proizvodila je nekakvo lišće. Tako crveno kao meso. Proizvodila je komade mesa! Komade mesa koji su izvirali fino narezani. Zalijevali su tu zemlju još i kapljicama iz svojih vlastitih žilica. Bili su joj zahvalni što im je dala život. I ona je bila sretna, osjećala ih je kao svoje i za nagradu rasli su sve više.
Trčim, trčim, trčim. Trčala sam i padala. Razderala sam koljena, dlanove i jagodice ali grabila sam i dalje po asfaltu, samo da to prestane. Neka prestane! Dosta! Trčala sam dok se zidovi nisu počeli gubiti. A kad sam se okrenula, ničega više nije bilo... Vrućina se nastavila. Obična sporedna cesta s kanalom obraslim visokim grmljem i travom, sa širokim poljima u stražnjem planu i pticama, pticama... Možda je jedna od tih graktalica upravo tada u letu i ščepala moje kapke i zagrebla preko čela. Možda sam ja sama posrnula u čudu jer sam vidjela - svoj auto.
Motor mu radi. Onaj tupi osjećaj u želucu koji znači da se opet budi ljubav zgrči mi cijeli trup - očekujem njega. Zabavljam se hodajući malo naprijed - nazad, i onda sprint naprijed. Osjećam blizu ono nešto drago i željeno. Osjećam kako ulazi u mene i čini me sretnom. Ali - tu sjedi neki drugi vozač. Nepoznat.
- Buu... pomislih da će se sve sredit ako ga malo uplašim.
Kako glupo, mislim si već sekundu kasnije. Dečko je bio tu negdje moje generacije. Prestala sam razmišljati o tome tko je taj tip:
- Vozi dalje! - sjela sam u auto jer nisam htjela da se oni zidovi vrate.
A osjećala sam kako nešto opet u meni raste. To nešto je bilo krhko i svijetlo i znala sam da je to ono nešto što ću morati razbiti. Najgore od svega bilo je to što sam osjećala da se to budi želja za životom kojeg smo onako glupo izgubili.

Upravo sam ga htjela zagrliti i grliti jako, jako. A ovaj tip! Gdje je duga kad je trebaš! Vozio je bos. I gol. Ustvari je imao sličnosti s njim: oblizivanje usana, češkanje po glavi... istina, on je uvijek nosio hlače, ali to su te noge!
- Ti ili netko drugi? - izbuljila sam oči u njega. Dao mi je samo smiješak. Tako prekrasan i tako drag. Njegov smiješak.
- Naša vožnja prije dvije godine, izgledala je ovako nekako, zar ne?
- Da, samo što sam ja vozila. Trebaš li ti još jednom ubiti mene?
- Dvije godine bez ljubavi...
- Bez vođenja ljubavi... - uhvatila sam ga za koljeno.
- Nismo mogli vratiti vrijeme ali vratili smo se u vrijeme. Nadam se da nije problem što izgledam malo drugačije... - pogledao me zavodničkim pogledom.
- Ne, nije problem. Samo... sve iz prošlosti me proganja. Zidovi me guše. Patim. Želim da ovaj put radimo sve sami. Ne želim da mi sudbina sve određuje.
- Pa nešto možemo učiniti prije nje...

***

Gas. Još gasa. 180 km/h. Jurimo preko mosta. Skrećemo u rijeku! Gutam prljavu vodu. Tonemo i tonemo.
- Nadam se da ćemo se sutra naći u novom životu jer... iako smo u prošlom uživali, ovaj fakat ne osjećam kao ono pravo. Ovaj nam ne može dati da budemo ono što doista jesmo. Svi imamo izbor. Naš je izbor druga šansa.

***

- Žao mi je ali ne treba mi nikakav novi život. Zapravo ne želim više ništa što ima sudbinu. Uništit ću ga kao što je on uništio mene.
Bilo je to moje zadnje - prije no što smo doista sletjeli u rijeku i prije nego se sve razotkrilo.

***

U dnevnim novinama nalazila se vijest o utapanju dvoje 20-godišnjaka nakon što je njihov auto sletio s mosta. Prvotno je policija smatrala da je glavni uzrok nesreće nepažnja, nemarnost i nepoštivanje ograničenja brzine. Ali slučaj se pokazao višestruko kompliciranim jer je izvršen masakr na mladićevom tijelu. Njegova smrt je nastupila prije slijetanja u rijeku.

***

Pročitala sam to u arhivi tek nekoliko mjeseci nakon događaja i bila ogorčena (ljuta!). Kako su nečiju slobodnu volju i svjesno odbijanje svega što nam drugi nude - nazvali nesrećom. Jasno mi je zašto sam vidjela kako zemlja rađa meso. Zemlja je na njihovoj strani. Na strani zaljubljenika u svoje blato. Ona je željela meni dati želju za životom. Pokazati da i ono najljigavije uživa u njoj jer očekuje raj na kraju. A uz to još smatraju sebe jedinstvenim, neponovljivim, blagoslovljenim, dužnim nekome za to što hodaju.
Ja sam joj dala svu želju za životom. Ne: svoju, već: njegovu. Dobila je i njega cijelog, iako u pojedinačnom pakiranju u kriškama i komadima. Ali... to i nije bio on. Zašto da se brinem. Uništila sam tek jedan život a još ih ima mnogo, previše...