Uvijek me tako gleda. Upravo smo izlazili iz sedmog kruga pakla i prolazili sušnu livadu.
Ulovi me, ulovi me… vrištala sam na svega par koraka ispred njegovog nosa. Nos jest bio velik, i još je kao i balavio.
- Hajde prestani - zahtijevao je, i pružio ruku da me uhvati. Zabila sam svoje duge nokte ispod njegovih rebara i stala. Bili smo usred neke bukove šume, na putu još vlažnom od kiše, pokraj jednog srušenog debla. Znala sam da mi to opet radi: mijenja cijeli krajolik! Priroda se preobražava na samo jedan njegov mig. Možda čak ni to nije potrebno jer nikada nisam vidjela izravnu povezanost toga i neke njegove fizičke kretnje. Nešto je moralo biti u mislima. No, za svoje misli tvrdi da ih nema, da ne stvara planove, da ne važe situacije, da nema dvojbi, nema… Rekla bih o njemu - nagonski tip, odbačen iz svoga čopora.
A, fuj! Sjela sam u blato iako sam tamo vidjela stablo. Ta što mu je sada? Bacio se pokraj mene, pritisnuo moju šaku tako čvrsto da se izgubila u mulju. Propadam… Mi se to vraćamo u sedmi krug? - pitala sam uopće ne očekujući odgovor od nekog tko ne mari za neizvjesnost. Njemu je sve konačno, trenutno, on ne dijeli prošlo od budućeg, rođen je i živi u bezvremenitosti.
- Divno - kažem nekom ljigavom, kolutićavom stvorenju u mulju usred kojeg smo tonuli, ne mogu izvući ruku. Ja ne vidim svoju ruku, nje jednostavno nema tu!!
- Gade jedan - rekla sam u nos i pljunula mu u usta.
- Divno - ponovila sam u grču boli, na rubu plača.
- Sudbinu si više ne možeš birati - progovorio je i posegnuo za visokom čašom na drugom kraju stola. Bili smo usred nekih famoznih ruševina. Prilično ekskluzivno opremljen bar sa svim vrstama crnog… vina. Ja se želim dograbiti druge čaše ali me uhvati omaglica i padam pod njegove noge.

Sama sam u stanu. Slušam glasove sa tv-u. 23 su sata. Kratke vijesti… čekam prognozu za sutra. Vjetar, vjetar, jak vjetar s kišom. Čeka me nepročitani mejl. Otvaram ga… u sobi se smračuje, svjetlo se prigušuje, tv se ugasio…
Čitam: Ljepotice, ostavio sam ti ključ od auta na šanku u kuhinji. Čekam te u ponoć. Vidimo se. Poljubac. Tvoj D..
Oblačim mrežaste čarape - crne, prozirnu haljinu - crnu, donje rublje - zaboravljam i bez cipela ulazim u auto. Stavljam CD s pjesmama za koje znam da umnažaju serotonin. Bacam se u deliriju zvukova, lupam rukama o staklo, tresem glavom. Ponavljam iste pjesme u nedogled. Izvlačim kris ispod sjedala. Ližem ga, povlačim ga po svojim natkoljenicama… osjećam njegovu hladnoću… Spremam ga u torbu.
- Znam što kaniš, ali formula za uspjeh još nije otkrivena - kaže mi D. na
ulazu.
Čudim se kako je mogao uhvatiti još neostvarene živčane impulse u mojoj glavi. Mislila sam da će haljina biti dovoljna da ga drži na razini onog što oboje možemo znati. Neka mi se ne petlja u planove! Kako bi bilo da se drži one sadašnjosti koja jest samo sada. Al i ta je evo već prošla… ma!

Uvijek me tako gleda: kada zna da osjećam magnetičnu privlačnost prema bezvremenskom svijetu u kojem živi, kad znam da je u svom totalitetu vječnosti sve od mogućeg doživljenog već otkrio. Nema tu razlike u činu i mišljenju, u učinjenom i mišljenom. Svejedno, druga želja me vukla u suprotnom pravcu. Htjela sam ga vidjeti mrtvog. Mrtvog zaista. Dokazati silinu svoje ograničenosti i nesavršenosti - ali izgleda da sam nesvjesno htjela podržati laž tzv. nadmoćnog ljudskog. Valjda zbog te ograničenosti, istovremeno me trgala znatiželja za prevladavanjem svoje smrtne karnalnosti. On se nije dvoumio. Zapetljao je prste u moju kosu i spustio usne na moj vrat…