Melankolija: neodređena, mračna i prijatna
žalost. Možemo je tumačiti na dva načina: iz horizonta medicine i
horizonta filozofije. Kao predmet filozofije ona je obrađivana još
kod predsokratovskih filozofa. Zanjih je melankolija bila jedna od
četiri osnovna karakterna tipa koji su se određivali prema
dominatnom tjelesnom soku.
Kad medicina govori o melankoliji, govori o bolesti melankoliji. Čim
se nešto nazove bolešću znači da nije poželjno i da to treba podvrći
iznimnoj redukciji iz stvarnoga svijeta, tj. treba se jednostavno
suzbiti. Svako ponašanje koji nosi neke njezine karakteristike
smatra se nepoželjnim, odnosno odbija ljude u nastojanju da
uspostave bilo koji oblik komunikacije.
Lijek?
Posljedice ovakvog stava mogu biti teške jer opća svijest prihvaća
znanstveno teoretiziranje suviše lakovjerno i preslikava ga na
svakodnevicu. Problem koji nastaje jest negativna percepcija
melankoličnih osoba iz naše okoline jer se brka melankolija kao
bolest s melankolijom kao crtom karaktera koja određuje čovjeka kao
njegova polazna značajke za interpretaciju svih ostalih
karakteristika. Ono što ustvari obrađuje medicina (kao znanost
produženja ljudskog vijeka ) ili točnije rečeno psihijatrija, jest
krajnji oblik melankoličnog ponašanja koji se javlja uglavnom tek u
odrasloj dobi i ima svoj vanjski uzrok. Dakle, predmet rad aza
psihijatre nije melankolija kao karakterna osobina s kojom se čovjek
rodio ili koju je prisvojio. Što čovjek jest ne može se prebacivati
iz kalupa u kalup ovisno o trenutnim preferencijama neke znanosti
koja "brine o čovjeku". Što netko ima u svom "ja" ne može se
proizvoljno formirati poput glinenog materijala.
Ako igdje trebamo i možemo u pravom smislu dokazati svoju pripadnost
ljudskom rodu to najbolje možemo učiniti ako sami odlučimo stati na
kraj tom vježbanju u umiranju koje se zove život. Samo taj čin je
jedini istinski ljudski čin. Samo po tome čovjek se razlikuje od
životinje. Bila tome razlog melankolija ili nešto treće, smrt rasne
s nama. Ja se mogu uspješno nositi s tim ili s pravom samostalne,
slobodne ljudske jedinke mogu materijalizirati tu intimnost. Moć
slobode nije moć koja može biti dobra ili ne. I kad sam sasvim
razdražljiva i kada plačem imam pravo vladati svojim životnim
funkcijama ili ih jednostavno ukinuti kao i da nema suza.
Tmurna žalost melankolije, pesimistička obojenost ideja i osjećaja,
promatrana u horizontu filozofije ima sasvim drugo značenje.
A-logičnost, a-moralnost melankolije izvor je kreativnog stanja
duha. Melankolija nas vodi do satori spoznaje (Snaga zena).
Depresija, ukratko, početak stvaralaštva. (...) Plaši neprestana
bol, potencijalni leš koji jesmo. Tko im želi gledati u lice?
Depresija je tajna, možda proklete sadašnjosti." (J. Kristeva)
"Pisati o melankolij ima smisla, za one koje melankolija pustoši,
samo ako onaj koji o njoj piše dolazi iz melankolije." (J. K.) |
