Que m' importe que tu sois sage?
Sois belle! et sois triste!
[Što me se tiče što si pametna? Budi lijepa! i budi tužna!]

Za svakog pjesnika se na neki način može reći da je pobunjeni pjesnik. Zato i slavimo te nove ljude. Kamov je jedan od takvih koji unose novo, koji se ne boje gledati stvari drugačije i uopće vidjeti različito i vidjeti većinu kao lažnu. Sthove nije koristio za krasno uzvišeno zaluđeno poetiziranje koje kakvih ljepota već za psovku i bezobzirni napad na život, na crnu stvarnost svog vlastitog bića u okviru koje je prisiljen živjeti. Govorili su za njega da je prokletnik, propalica, pijanica i anarhist, a on je to uspješno koristio protiv njih. Izražavao se crnom bojom anarhije i prikazivao stvari obrnuto od uvriježenih shvaćanja poželjnog i lijepog.

Janko Polić Kamov smatra se najradikalnijim pjesnikom hrvatske moderne. Najznačajniji novelisti toga razdoblja su Matoš, Šimunović, Cihlar Nehajev, Begović, Ivan Kozarac i Janko Polić Kamov - koji od svih modernista dobiva odrednicu buntovnika, najkontroverznije osobe, protivnika društvenih normi i konvencija. Nazivaju ga pobunjenim pjesnikom a njegov je književni rad sam Matoš [1] okarakterizirao kao "evidentne budalaštine", "nesvjesne mistifikacije", "lizanje-pljuckanje", "pljuvanje-bljuvanje", "vratolomne besmislice", "megalomanske gluposti", "savršene apsurdnosti".

Kamovljeva kreativnost u pisanju s novim pogledom na stvari, naišla je na nepripremljenu publiku - recipijentska svijest ga je jednostavno doživjela kao napad na svoje dobro konzervirane vrijednosti. Svjestan svoga mjesta u društvu, Kamov je to potvrdio i odabirom pseudonima: "Pseudonim Kamov potječe od biblijskog imena Kam. Sam Polić kaže o tom u jednom pismu: 'Kad se je sijedi Noe bio napio i razotkrio golotinju, došao je njegov sin Kam i gledao u pijanoga i gologa oca. Onda su došli drugi sinovi Sem i Jafet i - pokrili golotinju. Pa kad se je Noe otrijeznio i doznao za ponašanje djece, rekao je: Blagosloven bio Sem i Jafet - ida je proklet Kam.'" [2] Tako Gordana Slabinac [3] konstatira da se konotacije biblijske ukletosti i izgnaničke sudbine odnose na njegov vlastiti književni put. Kamov je bio osoba koja utjelovljuje sve one karakterne i duševne crte koje društvo deklarira kao negativne i nastoji ih suzbiti. Stoga je živio u sukobu sa svima, kao vječni autsajder, melankolik i drzak razvratnik.

Uvod u novele
Kamov uvodi novi način upotrebe pojedinih književnih motiva, teme, unosi novi leksik. "Njegova poetka psovke (…) znači poetiku novoga sklonu blasfemiji, zasnovanu na oprečnom idealu antiljepote, poetiku koja nastoji načelno i praktički potrti granice između života i umjetnosti; jer Kamov je, kako sam kaže, svojim životom u potpunosti nalijegao na vlastitu umjetnost." [8] Junaci njegovih novela složene su osobe, logički neobjašnjive i nedosljedne psihe. Često se koristi jakim naturalističkim opisima (Sloboda, Katastrofa), patološkim diskusijama sa samim sobom koje dovode do totalnog proturječja rečenog/mišljenog i rečenog/izvršenog. Svoju visoku osjećajnost ili neprilagođenost okolini i obitelji, junaci njegovih novela nastoje ublažiti prepuštanjem tjelesnim nagonima, požudi i alkoholizmu. Često se kaže kako su njegove novele njegov život - život koji nije mogao biti nikakav drugačiji, trebalo ga je prihvatiti takvog kakav je bio - ali sve do njegove 24. godine, kad je umro u Barceloni - pokušavali su ga mijenjati, osporavati i suzbiti. Svoja prozna djela, novele, naziva lakrdijama jer smatra da su "naši duševni procesi tragikomedija" [9] i "da se duša može isto tako karikirati kao i ljudsko lice." [10] One ostavljaju dojam rasprave o zabačenim i tamnim stanjima duševnosti. Brat mu Nikola u Iskopinama kaže da je Janko bio "prkosan, svojeglav, otporan i tvrd (…) Osim pijanstva i opijanja sa Starim zavjetom, opijao se Janko i alkoholom nekih autora (Oscar Wilde, E. A. Poe, F. M. Dostojevski)." [11]

Crno obojeni jezik novela

Novelističi izraz Janka Polića Kamova na razini opisa i karakterizacije likova moguće je dovesti u vezu s nečim jezovitim, mračnim i nepristupačnim. U tom smislu Kamovo pismo možemo smatrati jednim od pritoka (ili odtoka) književne mode 19. stoljeća, tzv. gotičke književnosti. Epitet gotički u smislu nadnaravnog, magijskog i mitskog, naravno nije zastupljen, ali u ocrtavanju tamne i depresivne atmosfere, introvertnih i konfuznih ličnosti to svakako stoji. Na elemente ovog žanra u novelama može sugerirati i sama činjenica koliko je Kamov volio čitati E. A. Poea, jednog od glavnih predstavnika te književnosti.
Crno kao osnovna odrednica umjetničkog stvaralaštva Janka Polića uglavnom se primjenjivala na njegovu liriku. Crno je način opstanka pjesnika u svijetu u kojem za njega nema mjesta. Jezovite pjesničke slike i motivi uz gorčinu i izravni psovački napad - raskrinkavaju društveni optimizam i blagostanje kao lažan svijet. Npr. živa tjelesa, grobište duša, mrtvorođeno, grobnice, krik probuđenog u grobu, raščupane usne, raskidano tijelo, zgrušana krv (Finale); crna ljubav, krik iz očiju, krv, crna noć, divlji cjelov, čupanje kose, šibanje strahom, čemer, zločin, blijedo sunce, mrtvačka svijeća (Pjesma nad pjesmama); bljedolik oblak, paučasta sablast, šupa oka, škrgut kosti, zgrčena šaka, crni cjelov (Noć); crno, besplođe, vampiri, abis, šutnja (Na dnu).

Zaključak
Kamov je živio od danas do sutra (kako pokazuje Katastrofa kad se na nju gleda u relaciji sa stvarno proživljenom nesrećom pada vlaka kod Klisa); po principu danas je danas, a što će biti sutra uopće me se ne tiče, osim toliko što će i sutra morati nastaviti svoju samotnjačku, nihilističku borbu za neki drugačiji opstanak i svijet novih vrijednosti koje bi bile primjerene slobodnoj duši.
Možemo ga smatrati suvremenikom u mišljenju svih nas mladih koji misle drugačije i koji kao pripadnici/e raznih supkultura traže veću fluidnost društvenih konvencija i normi koje još uvijek onemogućavaju jednako vrednovanje ljudi bez obzira na religijska uvjerenja, političke stavove, način odijevanja ili mišljenja o raznim tabu temama i tamnim stranama ljudske svijesti/podsvijesti.